NAJVAŽNIJI EU STANDARDI I TIPOVI CERTIFIKACIJE
ISO 9001
ISO 14001
HACCP
ORGANSKA PROIZVODNJA HRANE

SADRŽAJ

PREDGOVOR

OBJAŠNJENJE POJMOVA
- Standard ISO 9001:2000
- Standard ISO 14001:2004
- HACCP
- Organska proizvodnja
- Akreditacija
- Certifikacija

EUROPSKE DIREKTIVE I STANDARDI

- STANDARD ISO 9001
- STRUKTURA STANDARDA ISO 9001:2000 (slika)
- Prikaz PDCA metode (slika)
- Šematski prikaz procesnog sistema upravljanja kvalitetom (slika)

- STANDARD ISO 14001

- HACCP Hazard Analysis and Critical Control Points (Analiza rizika i kriticnih kontrolnih tacaka)
PRINCIPI HACCP SISTEMA
IMPLEMENTACIJA HACCP SISTEMA

- ORGANSKA PROIZVODNJA
Oznacavanje organskih proizvoda

- AKREDITACIJA I TIPOVI CERTIFIKACIJE

Certifikacija iz oblasti ISO standarda
Certifikacija iz oblasti sigurnosti hrane (certikifacija HACCP sistema)
Certifikacija iz oblasti organske proizvodnje

Početak

Početak

Početak

Europske direktive zamjenjuju nacionalnu regulativu i postavljaju nova pravila za one koji distribuiraju proizvode u Europu. Direktive otvaraju mogućnosti i onima koji kupuju iz Europske unije za lakšom provjerom je li proizvod siguran za upotrebu ili nije.Temeljni se zahtjevi donose radi zaštite zdravlja i sigurnosti potrošača. Kad proizvod zadovoljava Direktivu to se na proizvodu mora označiti CE znakom. Ukoliko se traži usklađenost s Direktivama, CE označavanje je obavezno.
Primjena standarda i zakonske regulative na području osiguranja kvaliteta, zatim obezbijeđivanja zdravstveno sigurne hrane za potrošače i zaštite okoline, preduslovi su za uspostavljanja totalnog sistema kvaliteta koji dovodi do poslovne izvrsnosti (najviša ciljni nivo) na globalnom tržištu.
Međunarodni sistem upravljanja kvalitetom ISO 9001 kompatibilan je sa sistemom upravljanja okolinom ISO 14001 i međunarodnim sistemom OHSAS 18001 (Occupational Health and Safety Assessment Series) a zajedničku primjenu tih srodnih poslovnih sistema objedinjuje pojam “SHE” - sigurnost, zdravlje, okolina.
Sve države koje žele da svoje proizvode izvoze unutar jedinstvenog europskog tržišta moraju se prilagoditi novim zahtjevima koje njihovi proizvodi moraju zadovoljiti.
Sloboda kretanja roba je jedna od osnovnih povlastica EU koja omogućuje potrošačima znatno veću ponudu a ujedno i postiče konkurentnost. Kvalitet je jedan od glavnih uslova da se određeni proizvodi izvoze u zemlje EU. Prije nego što proizvod plasira na tržište, proizvođač kao odgovorna osoba za planiranje ili izradu proizvoda mora provesti postupak ocjenjivanja usklađenosti sa odgovarajućim važećim tehničkim propisima iz područja sigurnosti.
Za područja proizvoda koja  su u EU trenutno obuhvaćena zakonodavstvom potrebna je izrada odgovarajućih zakona, za što su zadužena Ministarstva i druge državne upravne organizacije u skladu s njihovim djelovanjem.
To su područja:

• poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda,
• hemijskih i farmaceutskih proizvoda,
• kozmetičkih proizvoda,
• motornih vozila,
• proizvoda staklene, tekstilne, drvne industrije i obuće, i dr.

Početak

Međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO) predstavlja svjetsku fondaciju nacionalnih tijela za standarde (tijela članica ISO-a). Formirana je 1946 godine a pokriva sve oblasti standardizacije, osim specijaliziranih oblasti vojne industrije. Nakon predviđenih usaglašavanja treće izdanje ovih standarda usvojeno je u decembru 2000. godine, od strane Evropskog komiteta za standardizaciju (Comité Européen de Normalisation–CEN; European Committee for Standardization). Nova ISO serija stadnarda rađena je tako da bude kompatibilna sa ISO 14001. Standard ISO 9001:2000, «Sistemi upravljanja kvalitetom – Zahtjevi», specificira zahtjeve za sistem upravljanja kvalitetom za organizacije koje trebaju da pokažu svoju sposobnost da isporuče proizvod koji ispunjava zahtjeve kupca i zahtjeve regulative, u svrhu povećanja zadovoljstva kupca.
Specificirani zahtjevi standarda ISO 9001:2000, mogu se koristiti za internu primjenu u organizaciji, certificiranje ili ugovorne svrhe.
Sve članice CEN-a moraju se pridržavati Internih regulativa, koje utvrđuju uslove pod kojim se ovom evropskom standardu bez bilo kakvih izmjena mora dati status nacionalnog standarda.
U skladu sa time bosanskohercegovački standard BAS EN ISO 9001 Sistemi upravljanja kvalitetom – Zahtjevi drugo izdanje, 2001. identičan je evropskom standardu EN ISO 9001.
Strukturu standarda ISO 9001:2000 čine slijedeća poglavlja:

Poglavlja 0-4 predstavljaju opšta načela i u njima su date bazne informacije neophodne za razumijevanje narednih dijelova standarda.
U uvodu je istaknuto da prihvatanje sistema upravljanja kvalitetom trebalo bi predstavljati stratešku odluku neke organizacije a sama implementacija sistema zavisi od postavljenih ciljeva proizvoda koji se osiguravaju, korištenih procesa i veličine i strukture organizacije.
Standard može koristiti interne i eksterne strane, uključujući tijela za cetificiranje, radi ocjene sposobnosti organizacije da odgovori zahtjevima kupca, zahtjevima iz propisa i vlastitim zahtjevima organizacije. Također, on ističe prihvatanje procesnog pristupa pri razvijanju, implementiranju i poboljšavanju efektivnosti sistema upravljanja kvalitetom, radi povećanja zadovoljstva kupca putem ispunjenja njegovih zahtjeva.

Na sve procese, koji se mogu promatrati u kontekstu ovog standarda, može se primjeniti metod PDCA (Plan, Do, Check, Action):
• Planiraj: uspostavi ciljeve i procese neophodne za ostvarivanje rezultata u skladu sa zahtjevima kupaca i politikom organizacije
• Uradi: implementiraj procese
• Provjeri: obavi monitoring i mjeri procese i proizvod prema politikama, ciljevima i zahtjevima za proizvod i izvještavaj o rezultatima
• Djeluj: preduzmi akcije za stalno poboljšanje performansi procesa.

Navedeni metod je predstavljen na slici sa koje se vidi kontinuirana povezanost navedenih aktivnosti i ima za cilj stalno poboljšanje procesa i proizvoda.

Prikaz PDCA metode

Navedeni procesi su potrebni za sistem upravljanja kvalitetom i upravljanje njihovim uzajamnim djelovanjima radi postizanja ciljeva u organizaciji.
Imajući u vidu navedene činjenice struktura standarda i procesni pristup interakcije između pojedinih cjelina standarda predstavljeni su na slijedećoj slici.

Standard ISO 9001:2000 temelji se na osam principa upravljanja kvalitetom:

1. Orijentiranost na korisnika usluga: Svaka organizacija (preduzeće) zavisi od korisnika svojih usluga, te bi stoga morala razumijevati njihove sadašnje i buduće potrebe, kako bi mogla odgovoriti njihovim zahtjevima i nadmašiti njihova očekivanja.

2. Liderstvo: Glavni upravljači organizacije određuju svrhu, pravac i unutrašnje okruženje organizacije. Oni kreiraju okruženje u kojem saradnici postaju potpuno uključeni u ostvarivanje osnovnih ciljeva organizacije.

3. Uključivanje ljudi: Saradnici na svim nivoima čine suštinu organizacije, te će njihovo potpuno uključivanje omogućiti da se njihove sposobnosti stave u funkciju unapređenja organizacije .

4. Procesni pristup: Očekivani rezultati će se ostvarivati mnogo efikasnije ukoliko se pri upravljanju resursima primjenjuje procesni pristup. U skladu sa ovim pristupom, sistem upravljanja kvalitetom se može zamisliti kao jedan veliki proces koji koristi mnogobrojne «inpute» kako bi se došlo do mnogobrojnih «output-a». Ovaj veliki proces je sastavljen od mnogo manjih procesa.

5. Sistemski pristup upravljanju: Identifikacija, razumijevanje i upravljanje procesom na sistematski način doprinosi efikasnom i efektivnom ostvarivanju zadanih ciljeva.

6. Kontinuirano poboljšavanje: Cilj na koji organizacija uvijek treba da bude usmjerena je stalno poboljšavanje. To znači da se ne smijemo zadovoljavati onom što smo postigli, nego uvijek tražiti nove načine poboljšavanja kvaliteta rada.

7. Činjenični pristup odlučivanju: Efektivne odluke temelje se na analizi podataka i informacija.

8. Uspostavljanje odnosa sa dobavljačima baziranog na obostranoj koristi: Sposobnost organizacije i njen sistem zajedničkih vrijednosti u znatnoj mjeri se pospješuje uspostavljanjem odnosa sa dobavljačima koji se temelji na obostranoj koristi.

Gore navedeni principi leže u osnovi norme ISO 9001:2000. Svaki od njih je važan za funkcionisanje sistema.
Kako se može uočiti jedan od osnovnih principa standarda ISO 9001:2000 predstavlja orijentiranost na kupca/korisnika usluga. Svako preduzeće koje je uvelo Standard ISO 9001:2000 moralo bi u skladu sa ovim principom nastojati da stalno ispituje potrebe kupaca kako bi moglo udovoljiti njihovim zahtjevima.
Također, liderstvo je značajno jer bez snažnih lidera koji su u stanju da uključe sve saradnike u ostvarivanje ciljeva preduzeća, ono ne bi moglo da na adekvatan način funkcioniše. Pored navedenog, dobar lider je vizionar koji će znati da prepozna kvalitetne prijedloge koji dođu od strane kupaca, te je za preduzeće vrlo važno da ljudi na ključnim pozicijama posjeduju liderske vještine.
Na kraju princip kontinuiranog poboljšavanja podrazumijeva nastojanje da se mjere efekti usvojenih modela kako bi se isti stalno mogli unapređivati i poboljšavati.

Dosadašnja praksa uvođenja i razvoja sistema upravljanja kvalitetom pokazala je da se tom složenom poslu često prilazi formalno, nastojeći prije svega udovoljiti zahtjevima ISO standarda. Osnovni cilj takvom postupku je dobijanje certifikata, a kao rezultat obično se dobije «paralelan» sistem kvaliteta koji nije integrisan u ukupnom menadžmentu. Da bi prevazišli takvu praksu mora se pristupiti planski i sistemski uz definiranje vizije, politike, ciljeva i strategije, što znači da treba postavljati pitanja na početku, a ne na kraju, kao što su :

• Zbog čega nam treba ovaj sistem?
• Kada će se vratiti u njega uložena sredstva?
• Šta dalje raditi i kako održati sistem u «životu»?

Ipak, praksa je pokazala da certificirane firme, nakon izvjesnog vremena postepeno dolaze na pravi put. Pitanje je kako do pravog puta doći odmah u startu bez gubljenja vremena. To se može postići samo pravilnim definiranjem vizije, politike, ciljeva i strategije, što nije ni malo lagan i jednostavan posao. Da bi se to definisalo treba vladati i odgovarajućim znanjima, vlastitom situacijom, dešavanjima u okruženju i tržištu uz to biti i dobar vizionar. Kraće rečeno problemi će se prevazići ako se ispune slijedeća 2 uslova : pravilno utvrđivanje konačnog cilja i pronađu odgovarajući putevi i sredstva koji vode konačnom cilju.

Vizija kvaliteta često se definira kao cilj gdje su:

• Kupci/korisnici potpuno zadovoljni
• Uposlenici dobro obučeni i motivisani
• Dobro postavljena organizacija
• Dobro se koriste resursi
• Uposlenici usmjereni na aktivno učešće u invetivnosti i kreativnosti.

Politika kvaliteta je izjava direktora u ime najvišeg rukovodstva, a kojom se definišu mjere i svjesni uticaji rukovodstva na odluke i aktivnosti koje će se poduzimati tokom realizacije vizije u dostizanju postavljenih ciljeva. Politika treba da bude okvir za poticaj–ohrabrenje svih uposlenika za slobodno djelovanje i odlučivanje koje je u funkciji realizacije ciljeva kvaliteta kao i zadovoljenja potreba i očekivanja kupaca.

Također, ona treba pomoći da se pitanja rješavaju prije nego što postanu problem, a ako se ipak problem pojavi onda ga treba rješavati analizom nastale situacije radi utvrđivanja i uklanjanja uzroka njegovog nastanka.

Definiranje politike kvaliteta zavisi od specifičnosti same firme, mjera i težnji najvišeg rukovodstva u integriranju kvaliteta u poslovnu politiku kao ključnog faktora za ukupan uspjeh firme. Definiranje politike treba da uključi kontinuiranu adekvatnost organizacije, opredjeljenost organizacije uključujući i stalna poboljšanja, kao i utvrđivanje i ocjenjivanje ciljeva kvaliteta.

Zbog naprijed navedenog, direktor sa kratkim sadržajem politike, u pisanom obliku, mora da upozna sve uposlenike bar sa slijedećim elementima:

• Orjentiranost prema kupcima i konkurenciji
• Značaju kvaliteta za firmu
• Odgovornostima i ovlaštenjima za kvalitet
• Svjesti o kvalitetu i potrebama za kontinuirano unapređenje kvaliteta
• Troškovima kvaliteta kao mjeri efikasnosti sistema upravljanja kvalitetom
• Mjestu nastanka kvaliteta i učesnicima osiguranja osiguranja istog
• Internim i externim odnosima i komunikacijama
• Osposobljavanju i kompetencijama za kvalitet po svim organizacijskim strukturama
• Zaštiti životne sredine, ugodne radne klime i zadovoljstva uposlenika
• Preispitivanja i podrške rukovodstva pri realizaciji politike kvaliteta
• Odgovornosti za kvalitet proizvoda/usluge tokom vijeka trajanja i komunikacija sa kupcima u tom cilju i sl.

Kada se definišu orjentiri budućnosti preduzeća, slijedeći korak je utvrđivanje ključnih aktivnosti i ciljeva na putu ostvarenja naše vizije.

• Dugoročni ciljevi se definišu kao okvirni sa krajnjim tačkama prema kojima su okrenute aktivnosti i smjernice utvrđene vizijom i politikom.
• Periodični (godišnji) ciljevi su mjerljivi i uključuju organizacijsku strukturu, sve resurse, kao i nadzor svih događaja unutar firme. Krovni ciljevi firme se temelje na prijedlozima segmenata/procesa i moraju biti postavljeni tako da se njihov stepen realizacije može periodično mjeriti i analizirati.

Definisanje željenih ciljeva ne znači da će se i realizirati. Veće šanse su da se realiziraju ako se utvrdi/planira put i način kako doći do krajnjeg cilja. Taj put se definiše strategijom koja ima pravac, metode, akcije, planove, programe, resurse i sve drugo što je potrebno.

U većim firmama, uglavnom su zastupljene dvije osnovne strategije:

• Ekonomsko–funkcionalna sa orijentacijom na proizvodnju, kadrove, razvoj, kvalitet, marketing i komercijalu
• Upravljačko–menadžmentska sa orjentacijom na poslovanje, organizaciju, kadrovsku politiku, motivacije uposlenika, primjenu utvrđenih rješenja, način upravljanja i rukovođenja.

Posao definisanja vizije, politike, ciljeva i strategije je kompleksan iako ga u praksi pojedini smatraju suvišnim, ali bez toga ne bi trebalo ići u projekat uvođenja sistema upravljanja kvalitetom kako ne bi propao uloženi trud, vrijeme i resursi. Definisanjem vizije, politike, ciljeva i strategije izbjegavaju se formalizmi, a stvaraju se osnovni preduslovi uspjeha

Početak

Zaštitom okoline osigurava se potpuno očuvanje njenog kvaliteta, očuvanje prirodnih zajednica, racionalno korištenje prirodnih izvora i energije na najpovoljniji način za okolinu kao osnovni uslov zdravog održivog razvoja.
Najčešće aktivnosti koje poduzima preduzeće, u cilju zaštite okoline, su: planiranje proizvodnje i proizvoda, primjena novih tehnoloških postupaka u proizvodnji, investiranje u zaštitu okoline i formiranje posebne službe za zaštitu okoline u preduzeću.
Ekološki ISO standardi prisiljavaju poduzeća na brojne aktivnosti u pogledu zaštite okoline. Glavne prepreke koje sprečavanju ove aktivnosti u preduzeću su loša obaviještenost, pomanjkanje volje i odgovarajuća stimulacija. Zaštita okoline mora se ugraditi u srž proizvodnih procesa,zatim utjecati na izbor sirovina,  operativne postupke, tehnologiju i radnu snagu. Ekološki menadžer mora posjedovati znanja iz prirodnih i društvenih nauka i mora djelovati kao koordinator procesa između ekonomije i ekologije. On također mora djelovati na smanjenje potrošnje prirodnih resursa, na smanjenje onečišćenja okoline i stvaranje pozitivne “ekološke klime”.
Sistem upravljanja okolinom (EMS-EnvironmentManagementSystem) je dio ukupnog sistema upravljanja koji uključuje uspostavu organizacije, zatim aktivnosti planiranja, odgovornosti za provođenje pojedinih postupaka, procedure za razvoj, implementaciju, postizanje, preispitivanje i održavanje politike upravljanja okolinom (prema standardu ISO 14001).
Koncepcija EMS sistema zasnovana je na uvođenju sistemskog postupka okolinskog upravljanja na način da organizacija lakše spriječi i kontroliše nepovoljne uticaje na okolinu.
S aspekta sličnosti sa drugim sistemima upravljanja u organizaciji EMS sistem je najsličniji sistemu upravljanja kvalitetom, prema seriji ISO 9000. To ne znači da je sistem kvaliteta uslov za uvođenje EMS, nego da organizacije sa već uvedenim sistemom kvaliteta prema seriji ISO 9000, imaju određene prednosti jer su oba sistema zasnovana na sličnoj poslovnoj  filozofiji i imaju brojne zajednicke osobine.
Međunarodni standard ISO 14001:2004 namjenjen je organizacijama koje žele:

• uvesti, provoditi i poboljšavati EMS sistem,
• osigurati djelovanje u skladu sa jasno definisanom okolinskom politikom,
• dobiti certifikat od strane nezavisne organizacije, kojom se potvrđuje pridržavanje okolinskog upravljanja organizacijom,
• obezbjediti da EMS sistem organizacije bude u skladu sa zahtjevima standarda.

Ovaj standard zahtjeva da organizacija oblikuje svoju okolinsku politiku, definiše operativne ciljeve poslovanja, na način da se uvažavaju zakoni okolinskog upravljanja.
Sam standard nije namjenjen za neku specijalnu industriju ili industrijsku granu već ima područje primjene u svim djelatnostima.
U primjeni ovog standarda bazne aktivnosti su:

Da bi se svi postavljeni zahtjevi ispoštovali organizacija treba da ima ugrađen efikasan sistem za usaglašavanje sa tim zahtjevima i za otkrivanje negativnih faktora prije nego što dođe do ekscesnih situacija štetnih po okolinu. Ova odgovornost mora uključiti sve zaposlene u organizaciji, od rukovodstva pa do linijskih radnika, jer svaki radnik ima uticaja na vezu između organizacije i okoline. Isto tako, svaka organizacija treba da zna kakav uticaj ona ima na okolinu, tj. koji su to elementi kojima ona negativno utiču na nju. Ključni momenat ISO 14001 je da sistem upravljanja okolinom treba biti takav da omogućava da cjelokupna organizacija bude uključena u kontinuirani rad i stalni progres. Uprkos pozitivnoj strani ove serije standarda postoje rezerve prema njima zbog finansijskih pritisaka na organizaciju koja uvodi ove standarde. Ovo je pogotovo naglašeno u privatnom sektoru jer dolazi do sukoba između politike poslovanja (maksimalna dobit) i odgovornosti prema okolini. Sagledavajući pozitivne strane ovog procesa "negativno" mišljenje o uvođenju standarda je sve manje prisutno.

Prednosti uvođenja sistema upravljanja okolinom
Prednosti uvođenja ovog sistema mogu se svrstati u pet kategorija:
1. povećanje profita
2. poboljšanje operativnosti
3. marketing
4. uređivačka politika
5. društveni aspekt

Pored navedenih prednosti možemo spomenuti još neke kao što su: smanjenje troškova deponovanja i uništavanja otpada, smanjenje rizika, olakšice pri izboru i  povećanje sigurnosti i povećanje troškova osiguranja.
Sve ove navedene prednosti odnose se na dobit koje preduzeće ima od uvođenja standarda ISO 14001, a najveća prednost implementacije navedene serije standarda je zaštita životne okoline, što je i glavni razlog njihovog postojanja. Prirodni izvori traju duže ako se racionalnije koriste i pri tome čuvaju od zagađenja. Zemljište, voda i zrak su čistiji što u mnogome doprinosi poboljšanju životnih društva uopšte. Također, standard ISO 14001 osigurava da se što veći dio neželjenih sporednih-"nus" proizvoda, koji nastaju prilikom izrade traženog proizvoda, obradi na takav način da svi zainteresirani (pojedinci ili grupe koje su na bilo kakav način zainteresirane ili pogođene aktivnošću organizacije) budu zadovoljeni.

Serija standarda ISO 14000 ima iste opšte principe upravljanja kao i serija ISO 9000. U principu su skoro isti, a razlikuju se u specifičnim ciljevima zainteresiranih strana.
Svi sistemi upravljanja, bili oni usmjereni ka kvalitetu, zaštiti zdravlja ili životne sredine sadrže zajedničke elemente:

Sličnosti i razlike između standarda ISO 14001 i ISO 9001
Osnovnu veza između ISO 14001 i ISO 9001 može se objasniti na slijedeći način:
Standard ISO 9001 osigurava da organizacija isporuči kupcu proizvod u skladu sa njegovim zahtjevima, dok standard ISO 14001 osigurava da se što veći dio neželjenih "nus" proizvoda, koji nastaju prilikom izrade traženog proizvoda, obradi na takav način da svi zainteresirani (pojedinci ili grupe koje su na bilo kakav način zainteresirane ili pogođene aktivnošću organizacije) budu zadovoljeni.
Serija standarda ISO 14000 ima iste opšte principe upravljanja kao i serija ISO 9000.
U principu su skoro isti,a razlikuju se u specifićnim ciljevima zainteresiranih strana. Svi sistemi upravljanja, bili oni usmjereni ka kvalitetu, zaštiti zdravlja ili životne sredine, bezbjednosti,sadrže zajedničke elemente:

Neke organizacije integrišu zahtjeve oba standarda u jednu zajedničku politiku. S druge strane, većina organizacija se odlučuje za odvojene politike. Jedna od bitnih razlika između ova dva standarda je to da ISO 14001 nastaje kao rezultat inicijative široke grupe zainteresiranih strana, za razliku od ISO 9001, koji je nastao iz potrebe da se definiše odnos isporučilac-korisnik.
Razlika je i u tome što ISO 9001 uključuje ocjenjivanje dobavljača i preispitivanje ugovora, dok standard ISO 14001 zahtjeva vrednovanje uticaja na životnu sredinu i postupke za slučaj opasnosti od zagađenja životne sredine. U sistemu ISO 9001 osnovni zahtjevi su definisani od strane korisnika iako se u obzir mogu uzimati i zahtjevi drugih interesnih grupa. Jedino je kupac direktno zainteresovan za kvalitet.
Cilj sistema kvalitetom je zadovoljiti zahtjeve korisnika. Sistem upravljanja zaštitom životne sredine nije tako jednostavan po pitanju cilja. Uticaj organizacije na životnu sredinu će biti od interesa za korisnike, ali postoje i druge grupe čiji su interesi često različiti, kao što su zakonodavna tijela, lokalni organi uprave, razni ekološki pokreti i mnogi drugi.
Razni međunarodni ugovori, specifični programi određenih industrija, razni kodeksi i druge regulative često još više usložnjavaju ovu sliku zainteresovanih strana o kojima se mora voditi računa prilikom zadovoljenja zahtjeva standarda ISO 14001. Zajedno primljenjeni standardi ISO 14001 I ISO 9001, uz još neke preduslove, čine osnovu održivog razvoja, a time i ukupnog kvaliteta upravljanja.

Aktivnosti u primjeni sistema ISO 9001:2000 i 14001:2004
Generalne sistemske aktivnosti koje je potrebno provesti u cilju uspostave i primjene navedenih sistema obuhvataju:

Početak

HACCP pristup je razvijen 1960-tih godina od strane Pillsbury Company zajedno sa NASA i Laboratorijom US Armije za potrebe svemirskog programa. NASA je zahtijevala program koji će garantirati sigurnost hrane koju će astronauti konzumirati u svemiru.
HACCP je sistem koji identificira, analizira i kontrolira rizike koji su značajni za sigurnost hrane. Rizik predstavlja biološki, hemijski ili fizički agens u hrani, ili njeno stanje, sa mogućnošću da prouzrokuje nepovoljno djelovanje na zdravlje.
Prema tome, HACCP je sistem obezbijeđuje: visoki nivo sigurnosti hrane i onemogućuje štetni uticaj hrane na zdravlje potrošača; prevenciju rizika prije njihovog dešavanja; pridobijanje povjerenja od strane potrošača.

Razlozi za uvođenje i prednosti HACCP sistema

Razlozi i potrebe za uvođenjem ovog sistema su: sve veći broj zagadivača, veća briga o zdravlju zbog higijenskog zagađivanja hrane, veći rizik od bolesti izazvanih hemijskim problemima u proizvodnji hrane: nove tehnologije i životni stilovi i sve manja otpornost ljudi, svjetska trgovina zahtjeva međunarodnu harmonizaciju.

Implementiran sistem ima niz prednosti:
• obezbjeđuje preventivan sistem za proizvodnju hrane
• efikasniji nadzor od strane vlade sa manje inspekcije
• odgovornost za bezbjednost hrane prenosi se na industriju
• komplementarnost sa ostalim standardima kvaliteta
• usaglašavanje standarda sigurnosti hrane i međunarodno priznavanje
• prepoznatljivost na svjetskom tržištu
• zadovoljavanje zakonskih propisa, i sl.

PRINCIPI HACCP SISTEMA

Sistem HACCP sastoji se od sedam principa:
1. Analiza toka proizvodnje i potencijalnih opasnosti
2. Određivanje kritičkih kontrolnih tačaka (CCP)
3. Utvrđivanje kritičnih granica za svaku CCP
4. Uspostavljanje sistema monitoringa za svaku CCP
5. Utvrđivanje korektivnih mjera za stanje kada je CCP izvan granica
6. Uspostavljnje procedura za verifikaciju u cilju potvrde da HACCP sistem efektivno funkcioniše
7. Uspostavljanje dokumentacije i vođenje zapisa.
Kritična kontrolna tačka (CCP) predstavlja korak pri kome može biti primjenjena kontrola, i veoma je bitan za spriječavanje ili eliminaciju rizika na sigurnost hrane ili pak njegovo svođenje na prihvatljivi nivo.

IMPLEMENTACIJA HACCP SISTEMA

Razvoj HACCP plana najčešće provodi multidisciplinarni tim koji posjeduje odgovarajuća specifična znanja o proizvodima i procesima u kombinaciji s opštim znanjima iz područja upravljanja kvalitetom, mikrobiologije, analize opasnosti i sl.
Menadžment preduzeća imenuje tim, određuje njegovog vođu, definiše obim rada tima i rokove, osigurava timu resurse, donosi i provodi politiku sigurnosti hrane.
Obimom rada definišu se proizvodi i procesi se uključuju u sistem zatim gdje sistem počinje i gdje se završava. Tim obično broji 4-5 članova.
Zadaci HACCP tima su:
• vođa/lider tima:
o vodi uspostavu HACCP sistema
o priprema i održava dokumentaciju i zapise
o planira i organizira provedbu internih audita HACCP sistema
o izvještava Upravu o aktivnostima
• članovi tima učestvuju u uspostavi HACCP sistema, identificiraju opasnosti preventivne mjere, u svakodnevnom radu provode aktivnosti propisane HACCP planom, te učestvuju u provjeri sistema
Preporučljivo je da članovi HACCP tima prođu HACCP trening/edukaciju. HACCP tim mora imati kompletan uvid u sve proizvode i njihove karakteristike. Ovaj popis i njihov detaljan opis pomažu u naknadnoj identifikaciji opasnosti.

Provođenje analize opasnosti i značaj opasnosti su bitni u implementaciji sistema. Od njih zavisi mogućnost pojave opasnosti i njenog uticaja na zdravlje.
Za svaku opasnost koja ima veliku mogućnost pojavljivanja ili može imati značajne posljedice po zdravlje potrošača mora postojati jedna ili više CCP-a o kojima se moraju voditi zapisi.

Kritična granica je kriterij koji odvaja prihvatljivo od neprihvatljivog. Granice moraju biti: temeljene na stručnim saznanjima, validirane, mjerljive, primjenjene kod svih CCP-a. Neophodni izvori informacija u tom smislu mogu biti: zakoni i pravilnici, interni zahtjevi, praksa, matematički modeli, standardi, preporuke stručnjaka, i sl.

Nadzor CCP-a predstavlja planirani postupak mjerenja ili promatranja vrijednosti kritičnog parametra s ciljem utvrđivanja da se on nalazi unutar definiranih kritičnih granica. Nadzor se provodi mjerenjem i promatranjem.
Korektivna akcija je svako djelovanje koje se poduzima kada kritične vrijednosti u CCP-u izađu iz definiranih granica. Korektivna akcija mora biti uspostavljena za svaku CCP i njome se mora osigurati vraćanje kontrolnih parametara u granice i pravilan postupak s neusklađenim proizvodima.
Postupcima verifikacije se dokazuje da HACCP sistem funkcioniše pravilno. Verifikacija se sastoji od 4 aktivnosti:
• validacija HACCP sistema
• pregled rezultata nadzora CCP-a
• testiranje/analize proizvoda
• HACCP audit.
Postupci koji se provode u sklopu HACCP sistema moraju biti dokumentirani.
Zapisima se osiguravaju dokazi o djelovanju sistema, prate trendovi radi poduzimanja preventivnih mjera, izvor su za pronalaženje uzroka odstupanja i sl.
Kompletna HACCP dokumentacija u pravilu sadrži ove dokumente:
• obim i svrhu HACCP plana
• popis i opis proizvoda
• procesne dijagrame toka
• analizu opasnosti
• određivanje kritičnih graanica
• validaciju kritičnih granica
• praćenje rezulata uključujući odstupanja od kritičnih granica
• poduzete korektivne akcije
• rezultati verifikacijskih aktivnosti
• zapise o kalibraciji, čišćenju, identifikaciji i sljedivosti proizvoda, dezinsekciji i deratizaciji, osposobljavanju, dobavljačima, opozivu proizvoda, auditima.
Nakon uspostavljanja sistema vrši se njegova verifikacija i to interna i eksterna. Interni audit obuhvata sve aktivnosti iz HACCP plana. Informacije o rezultatima internih audita trebaju poslužiti za poboljšanja sistema u cilju kvalitetnije pripreme za eksternu provjeru sistema-eksterni audit i dobijanje certifikata za kvalitetno implementiran sistem.

Organska proizvodnja predstavlja održivu proizvodnju odnosno ona je ekološki proizvodni sistem upravljanja koji promovira i naglašava biodiverzitet, biološe cikluse i biološku aktivnost zemljišta te teži harmoniji sa prirodom. U skladu sa navedenim, uočava se da je osnovni cilj organske proizvodnje obezbijeđenje hrane za sve kojima je potrebna ali pod uslovom da takva hrana odgovara kriterijumima kvaliteta i zdravlja. Kako je već istaknuto da je organska proizvodnja održiva proizvodnja te imajući u vidu definiciju održivog razvoja (to je razvoj koji odgovara na potrebe sadašnjih generacija, ne praveći komprimis sa mogućnostima budućih da ostvare svoje potrebe), onda su preduslovi za uspostavu organske proizvodnje na određenoj teritoriji/zemlji slijedeći:
• postojanje jasno definisane politike razvoja pojedinih resursa i politike njihove zaštite (upravljanje prirodnim resursima)
• legalizacija organskih proizvoda na tržištu i postojanje zaštitnog znaka
• uvođenje sistema standarda i kontrole kvaliteta proizvoda (upravljanje kvalitetom)
• definisana orijentacija proizvodnih procesa ka „čistim“ tehnologijama
• definisana orijentacija vrste proizvoda ka „čistim“ proizvodima
• postojanje finansijskih instrumenata za podržku organskoj proizvodnji.

Imajući u vidu navedene konstatacije na prvi pogled izgleda da se ovakav tip proizvodnje može organizirati samo u visoko uređenim razvijenim zemljama. Međutim razvoj organske proizvodnje je moguć u svim zemljama bez obzira na njihovu razvijenost.
U skladu sa nevedenim, u zadnjim decenijama, u mnogim zemljama, kontinuirano su u porastu zainteresiranost potrošača organsku hranu i zaštitu životne sredine što doprinosi bržem razvoju organske proizvodnje, prerade i distribucije hrane koji su po okolinu prijateljski ali i ekonomski isplativi i socijalno poželjni. Od 1992. god kada su stupili na snagu prvi propisi u ovoj oblasti pa do danas, sektor organske poljoprivrede je pokazivao prosečan godišnji rast od 25-30%, tako da je to jedan od sektora sa najvećom dinamikom rasta.
Pored definisanja vrste proizvoda i zahtjeva koji moraju biti ispunjeni da bi se proizvod smatrao organskim, regulišu se i pravila uvoza iz trećih zemalja – odnosno zahtjevi za registraciju kontrolnih organizacija i primjenu sistema inspekcije. U 2000. godini, ustanovljen je logo Evropske komisije za dobrovoljno obilježavanje organskih proizvoda. Propis (EC) 331/2000 postavlja uslove prezentacije i korištenja ove oznake. Ovom oznakom se potvrđuje da je:
• najmanje 95% sastojaka proizvoda proizvedeno prema propisima za organsku proizvodnju;
• proizvod zadovoljio zahtjeve zvaničnog sistema kontrole;
• proizvod na tržište stigao direktno od proizvođača ili prerađivača, u zatvorenom pakovanju i
• da proizvod ima naznačeno ime proizvođača, prerađivača ili uvoznika, kao i oznaku kontrolnog tijela.

Da bi se na jednom području zasnovala organska poljoprivredna proizvodnja, ono mora ispunjavati precizno definisane uslove. To su izolovanost zemljišnih parcela, stočarskih farmi i prerađivačkih kapaciteta od mogućih izvora zagađenja, zatim odgovarajući kvalitet vode za navodnjavanje, te usklađen razvoj biljne i stočarske proizvodnje i osposobljenost stručnjaka i proizvođača za organsku poljoprivredu uz obavezu stalnog inoviranja znanja.
Osnovni zadatak poljoprivredne proizvodnje je da obezbijedi dovoljne količine hrane i sirovina organskog porijekla za postojeću ljudsku populaciju.
Kao reakcija na sve izraženiju ekološku degradaciju, pogoršanje kvaliteta hrane i sve većeg ugrožavanja zdravlja ljudske populacije, razvila se organska (alternativna, ekološka, biološka) poljoprivreda.
Ona podrazumjeva da se ide u pravcu usklađivanja razvoja sa potrebama tržišta i očuvanju životne sredine. Također, kvantitet se smanjuje na račun kvaliteta hrane, pri čemu je potrebno smanjiti upotrebu agrohemikalija, a favorizovati poljoprivredne tehnike koje optimalno koriste prirodne resurse (recikliranje biomase i energije) i minimiziraju proizvodnju otpadnih materija.
Prema definiciji FAO (Organizacija za hranu i poljoprivredu pri UN) i WHO (Svjetske zdravstvene organizacije), organska poljopriveda predstavlja sistem upravljanja proizvodnjom koji promoviše ozdravljenje ekosistema uključujući biodiverzitet, biološke cikluse i naglašava korištenje metoda koje u najvećoj mjeri isključuju upotrebu inputa van farme.
Osnovni cilj organske poljoprivrede je proizvodnja hrane visokog kvaliteta (visoke nutritivne vrijednosti), razvoj održive poljoprivrede uz očuvanje ekosistema, održavanje i povećanje plodnosti zemljišta preko uzgoja mahunarki, primjene zelenišnog i stajskog đubriva ili biljaka sa dubokim korijenom u višegodišnjem plodoredu i dodavanje kompostirane ili nekompostirane organske materije u zemljište.

Organska poljoprivreda je u potpunosti kontrolisana proizvodnja koja koristi namjenske IFOAM (International Federation of Organic Agriculture Movements) osnovne standarde. Osnovni IFOAM standardi predstavljaju minimum zahtjeva kako bi se neki proizvod smatrao organskim. Uslovi proizvodnje se na osnovu pravilnika IFOAM moraju prilagoditi specifičnim uslovima svake zemlje u kojoj se odvija organska proizvodnja i zakonski regulisati. U generalnom svaka članica IFOAM pokreta stvara svoje vlastite standarde koji su u najčešće strožiji od IFOAM standarda.
U razvijenim zemljama gdje je konvencionalna (intezivna, savremena) poljoprivreda, uslijed nemilosrdne primjene svih raspoloživih agrohemikalija, već dovela do narušavanja prirodnih ciklusa i značajnog nakupljanja rezidua agrohemikalija u zemljištu, uslovi za zasnivanje organske poljoprivrede ne postoje. S druge strane, nakon svih skandala koji su izbili na tržištu hrane (BSE, slinavka, šap, dioksini, GMO i sl.), veoma se povećala potražnja za proizvodima organske poljoprivrede. U zemljama EU prodaja organskih proizvoda je u stalnom porastu.

Potrošači ovu hranu kupuju prije svega iz zdravstvenih razloga i boljeg ukusa. U nekim razvijenim zemljama organska poljoprivreda već predstavlja značajan udio u ukupnoj poljoprivrednoj proizvodnji, pa tako u Danskoj na nju otpada 13%, u Austriji 10%, u Švajcarskoj 8%. Najveće tržište organskih proizvoda je u Njemačkoj sa godišnjim rastom od oko 10% i dvostruko je veće od drugog po redu tržišta Francuske. Procjenjeno je da u SAD, Francuskoj i Japanu godišnji rast ove proizvodnje iznosi oko 20%.

Zbog velike potražnje i nemogućnosti proizvodnje usljed velike zagađenosti zemljišta i vazduha i narušenih odnosa u prirodi, tj. nepostojanja osnovnih agroekoloških preduslova za organsku proizvodnju, u razvijenim zemljama se javlja veliki nedostatak organskih proizvoda na tržištu. Zbog toga manje razvijene zemalje u kojima je još uvijek očuvan agroekosistem (zbog siromaštva ne koriste se skupe agrohemikalije), imaju šansu da preko organskih proizvoda povećaju svoj izvoz.
Rezultati istraživanja širom svijeta pokazuju da se u proizvodima iz konvencionalne poljoprivrede sve češće pronalaze rezidue agrohemikalija (prije svega pesticida) koje su veoma štetne po zdravlje ljudi. Podaci WHO govore da se pesticidima svake godine otruje oko 3 miliona ljudi.
Hrana proizvedena po principima organske poljoprivrede je bezbjedna od prisustva bilo kakvih vještački sintetizovanih materija pa i pesticida.
Protivnici organske poljoprivrede tvrde da su organski proizvodi znatno skuplji od onih iz konvencionalne proizvodnje. To je istina samo ako se gleda površno. Više cijene organskih proizvoda su prije svega posljedica većeg angažovanja radne snage koja je u razvijenim zemljama veoma skupa, a s druge strane na tržištu su ovi proizvodi deficitarni, što sigurno utiče na visinu cijena.
Većina živih bića zavisi od zemljišta, ali postoji zabrinjavajući trend erozije zemljišta i smanjenja njegove plodonosti. Erozija je glavni problem u konvencionalnoj poljoprivredi i rezultat je tehnologije gajenja biljaka.
U sistemima organske proizvodnje obrada zemljišta minimizira eroziju korištenjem pokrovnih usjeva i zelenišnog đubrenja.
Organska poljoprivreda je održiva, prirodna alternativa za intenziviranje proizvodnih metoda. Mnogi misle da je to korak unazad, zato što koristi tradicionalne metode obrade i održavanja zemljišta i kontrole korova, štetočina i oboljenja.
Navedeno mišljenje je pogrešno, zato što se organska proizvodnja bazira na modernom naučnom shvatanju ekologije i poljoprivrede i u potpunosti podržava i prati tehnološki razvoj i mehanizaciju.
Osnovne karakteristike organske proizvodnje su:
• Zamjena usjeva i rast mahuna (graška i leguminoza) da bi se sakupio azot iz vazduha za hranjenje zemljišta
• Izbjegavanje hemijske kontrole korova, štetočina i oboljenja
• Recikliranje hranljivih materija kroz kompost i kontrolisano đubrenje
• Održavanje zdravog zemljišta
• Humanog tretmana stoke.

Zamjena usjeva i recikliranje poljoprivrednih odpadaka su osnova napretka usjeva. Zemljište treba da prođe period promjene od 2 godine da bi se hrana proizvedena sa njega podrazumjevala organskom. Za to vrjeme zemljište mora biti održavano u skladu sa organskim zahtjevima.
Pored ispunjavanja zahtjeva u cilju organske poljoprivredne proizvodnje moraju se ispuniti i određeni zahtjevi vezani sa stočarsku proizvodnju. Stoka uzgajana na organski način treba da ima veoma visok standard života: slobodu da se kreće, hrani se organskom hranom odgovarajućom za njene potrebe, dobije udoban, prostor za odmor, dobije lijekove samo kada je potrebno.
Poizvodi organske stočarske proizvodnje se odlikuju boljim kvalitetom od konvencionalnih proizvoda, i bezbijedniji su sa aspekta sigurnosti po zdravlje.

Organski proizvođači uslovno koriste veoma mali broj organski odobrenih pesticida i antibiotika a pojedini od njih zahtjevaju i specijalnu dozvolu za upotrebu. U organskoj proizvodnji nisu dozvoljeni organski modifikovani proizvodi.

Označavanje organskih proizvoda

Za sada u svijetu ne postoje usaglašeni standardi za označavanje organskih proizvoda. EU i SAD su donijele odgovarajuće standarde u ovoj oblasti i upravo se radi na njihovom usvajanju i početku primjene, posle čega će se proizvođači hrane u ovim zemljama morati striktno pridržavati usvojenih standarda ako žele da svoje proizvode označe kao organske.

Do sada se organska hrana u zemljama EU označavala na osnovu certifikata stručnih i ovlašćenih institucija koje su provjeravale proizvodnju hrane.
Primjeri oznaka organske hrane nekih od najpoznatijih institucija za certifikaciju su prikazani na slikama.

Neki od najpoznatijih znakova institucija za certifikaciju organske hrane

Početak

Akreditacija (ovlašćivanje) predstavlja davanje saglasnosti organizacijama za certifikaciju (certifikacijskim kućama) da mogu garantovati kvalitet. Ukoliko organizacije za certifikaciju žele garantovati kvalitet na internacionalnom tržištu onda ona treba tražiti dozvolu od internacionalnih tijela za akreditaciju, kojima je povjerena ta dužnost.
Postupkom akreditacije se utvrđuje kompetentnost organizacija za obavljanje poslova ocenjivanja usaglašenosti i to:
• ispitivanje,
• kontrolisanje,
• certifikacija proizvoda i procesa,
• certifikacija sistema menadžmenta,
• certifikacija stručnih lica.
Certifikacija (potvrđivanje) predstavlja provjeru i potvrđivanje uspostavljenog sistema upravljanja, registriranje usklađenosti sa zahtjevima standarda i dodjelu certifikata od akreditirane eksterne neovisne organizacije (certifikacijske kuće).
Cilj procesa certifikacije je izgradnja tržišnog mehanizma kojim proizvođač na jednostavan način pokazuje da njegov proizvod ima specifičan kvalitet, te da je on rezultat njegove „ljubavi“ i napora da zaštiti, kako zdravlje potrošača tako i kvalitet okoline i društva u cjelini.
Takav tržišni mehanizam, istovremeno omogućava potrošaču da kupi proizvod specifičnog ukupnog kvaliteta, za koji zna na koji način je proizveden, i koji mu dopušta da na jednostavan način da puni doprinos unaprijeđenju kvaliteta vlastitog života i društva kao cjeline.
Proces certifikacije ima niz prednosti od kojih su bazne:
• omogućavanje lakše komunikacije na tržištu (certifikat garantuje proizvođaču da je kupio kvalitetan proizvod, što mu daje izvjesne drukčije kvalitativne osobine, i omogućava njegovo prepoznavanje na tržištu)
• osiguravanje kvaliteta proizvoda odnosno sistema upravljanja kvalitetom (procesom certifikacije se osigurava poštovanje standarda odnosno principa, tehnika, tehnologija, i procedura što u velikoj mjeri utiče na kvalitet proizvoda i ukupnog sistema)
• unaprijeđivanje procesa poslovanja u cjelokupnom agroindustrijskom kompleksu (za proces certifikacije potrebno je stvoriti bazu podataka koja proizvođačima može sližiti za kvaltetnije donošenje odluka, zatim „otkrivanje“ mogućnosti snižavanja troškova poslovanja, te kvaltetnije planiranje toka novca tokom godine, i sl.)
Također, može se istaći da certifikacija predstavlja proces koji kontroliše proizvodne procese kako bi oni garantirali kvalitet proizvoda na tržištu. To je i marketinški instrument koji omogućava i potrošaču i proizvođaču da zadovolje vlastite potrebe. Iako je proces certifikacije proces kontrole i inspekcije on ne treba biti shvaćen kao kao sredstvo zastrašivanja i ucjene, nego ga treba shvatiti kao interaktivni proces koji ima za cilj da unaprijedi sve poslovne performanse proizvođača (produktivnost, profitabilnost, menadžerske vještine, i sl.) i samim time garantira kvalitetan proizvod koji je prepoznatljiv na tržištu.

Certifikacija iz oblasti ISO standarda

Kako je već navedeno u sadržaju ove brošure certifikacija iz oblasti ISO standarda, vezana za poljoprivedu i proizvodnju hrane, se vrši u skadu standardima serije ISO 9001 i 14001.
Dobijeni certifikati su pokazatelji o uspješno implementiranim standardima i uspostavljenim sistemima, upravljanja kvalitetom i zaštite okoline, koji tada postaju prepoznatljivi na tržištu. Certificiranje po standardima znači da je preduzeće uskladilo svoj sistem sa zahtjevima standarda. Nakon toga, certifikacijska kuća o tome izdaje međunarodno priznati certifikat. Certificirana organizacija će tada biti navedena u spisku certificiranih preduzeća i ima pravo da koristi logotip certifikacijske kuće prilikom oglašavanja i na promotivnim materijalima vezano za organizaciju kao cjelinu.
Rok valjanosti certifikata je tri godine. Održavanje i unapređivanje dostignutog kvaliteta sistema kontroliše se trogodišnjim ponovnim auditiranjem te godišnjim kontrolnim pregledima elemenata sistema kvaliteta od strane certifikacijske kuće.

Certifikacija iz oblasti sigurnosti hrane (certikifacija HACCP sistema)

U oblasti zdravstvne sigurnosti hrane, također, svako cerifikaciono tijelo mora biti akreditovano za obavljanje poslova certifikacije i izdavanje cetifikata od određenog međunarodnog, nacionalnog ili regionalnog akreditacionog tijela.
Certifikacijom se vrši provjera:
• uspostavljenog HACCP sistema i
• funkcionisanja GMP (dobre proizvođačke prakse), odnosno dobre higijenske prakse (GHP)
Na osnovu izvršene provjere, broja većih i manjih neusklađenosti, a nakon sačinjenog izveštaja o proveri, izdaje se (ili ne) cetifikat o usaglašenosti HACCP plana za određeni proizvod ili proizvode.

Certifikacija iz oblasti organske proizvodnje

Certifikacija iz oblasti organske proizvodnje predstavlja konačnu ocjenu i odobrenje rezultata evaluacije u pogledu usaglašenosti operacija u odnosu na postavljene standarde organske proizvodnje. Certifikacija organske proizvodnje treba biti usaglašena sa pravilnikom IFOAM-a (Svjetsko udruženje organskih proizvođača) kao i specifičnim uslovima svake zemlje u kojoj se odvija proizvodnja.
Tok certifikacije organskih proizvoda se odvija u skladu sa slijedećim koracima:
• odluka proizvođača, popunjavanje prijavnog obrazca neke od certifikacijskih kuća,
• prva inspekcija (posjeta),
• ugovor,
• inspekcija,
• evaluacija,
• odluka o certifikaciji uz jednogodišnju dozvolu korištenja znaka.

Certifikacija organske proizvodnje je odvojena od inspekcije i uvijek se odvija u okviru certifikacijskog ureda. Ukoliko se pronađu da su aktivnosti u skladu sa primjenjivim standardom, uz izuzetak nekih manjih nedostataka, izdaje se organski certifikat. Kao uslov za nastavak provođenja certifikacije može biti zahtjev za izmjenu utvrđenih manjih neusaglašenosti uz navođenje vremenskih rokova za njihovo uklanjanje.

Ovaj projekat je implementiran uz finansijsku podršku Evropske Unije. Mišljenja izražena u ovoj publikaciji su mišljenja Udruženja za razvoj NERDA i kao takva ne mogu se smatrati službenim mišljenjem Evropske Unije.